18. lipanj 2012.

Zajedništvo

Mi, osobe s invaliditetom, smo djeca koja su zatvorila oči, zatvorili se u svoje domove i pretvaramo se da smo nemoćni bilo što promijeniti, jer mi smo šaka jada i što mi znamo kako svijet funkcionira, mi smo otpad društva ne zato što se tako osjećamo, već zato što nas tako tretiraju, zato što u naše ime govore i što nas zastupaju ulizice, kriminalci, klimoglavci, privjesci političkih „elita“, kako bi na račun nas punili vlastite džepove. Jesmo li svjesni kako smo postali ukras upitnim humanistima koji se slikaju sa nama prilikom svojih političkih kampanja, a sve u svrhu kako bi ih široke mase prepoznale kao društveno odgovorne osobe? Jesmo li svjesni da smo samo bedževi na njihovom reveru dok su upaljena svijetla kamere, dok im treba slika za naslovnice dnevnih novina? Nismo ni primijetili kako su dajući nam papirnata prava, oduzeli nam sve. Dok su nas držali mirnima, poslušnima, nemoćnima, jadnima, slabima, oduzimali su nam svako pravo koje imamo kao slobodna ljudska bića, pravo na školovanje, pravo na slobodu kretanja, pravo na izbor, pravo na rad, pravo na društvena događanja, ... itd, a sve kako bi usporili naš razvitak, našu integraciju u svakodnevni život.

Usvojili su UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom u Hrvatskom Saboru, donijeli su Nacionalnu strategiju za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom 2007. - 2015, donijeli su zakon o pučkom pravobranitelju za osobe s invaliditetom, imali smo dvije osobe s invaliditetom kao saborske zastupnice, jedna lijevo, druga desno, da se Sabor ne prevrne. Danas predstavnika osoba s invaliditetom u saboru nemamo, moguće je ukidanje ureda pučke pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, ukinuta su sva sredstva za financiranje lokalnih udruga koje su temelj opstojnosti osoba s invaliditetom, ultimativno se sugerira, uzmi ili ostavi ili ćete dobiti k…c.

Udruge osoba s invaliditetom prezentira se kao ne kompetentne, kao nositelje „kaosa“, pa se tom istom kaosu povjeravaju projekti osobnog asistenta i asistenta u nastavi, a koji je odavno trebao biti zakonski reguliran, pa se pitam kako netko tko nije kompetentan može provoditi projekte takve zahtjevnosti. Sve se to događa u „cilju integracije osoba s invaliditetom, u ime demokracije“, ali morate biti dobri, poslušni, ne dizati galamu inače ćete to sve izgubiti. Koja farsa!?

Uveli su nam strah, uskratili nam mogućnost da sudjelujemo u odlučivanju i raspodjeli društvenih dobara, doveli nas do situacije u kojoj prihvaćamo i respektiramo naše slijepilo, predali nas socijalnom birokratstvu koje nas informira o zakonskim regulativama, po kojem vam jedna zakonska regulativa omogućuje ostvarivanje određenog prava, dok vam druga to isto pravo uskraćuje. Njima nije stalo do nas. Oni su svjesni boli, patnje, muke koju nam prouzrokuje njihova pohlepa za materijalnim bogatstvom, oni ne prezaju pred našim očima i očima hrvatske javnosti izreći najveće laži, kako su oni socijalno osjetljivi. Ali oni ne uništavaju samo nas, oni uništavaju naše obitelji, naše prijatelje, naše susjede oni uništavaju sve što im je na putu ostvarenja njihove moći i enormnog bogatstva. Ugurali su nas u dužničko robstvo, putem medija bombardiraju nas nemoralnim sadržajima, reklamiraju nam brzo bogaćenje kako bi nas namamili na potrošnju, prezentiraju vrijednosti koje uništavaju obiteljski način života, a sve da bi nam misli skrenuli sa važnih tema. Dok se brinemo o tome kako ćemo se izborit za preživljavanje oni rasprodaju najveće vrijednosti, prodaju nam razne sumnjive farmaceutske proizvode kako bi se zaštitili od izmišljenih bolesti. Doveli su nas u situaciju da ih trebamo, a istina je da oni trebaju nas, oni trebaju naše glasove na izborima.

Ipak i oni strahuju i oni se plaše dana kad ćemo progledati, kad ćemo stvoriti zajedništvo, kad ćemo uzeti najmoćnije oružje u ruke LJUBAV i izaći na izbore i glasati za život, glasati za slobodu, prosperitet, transparentnost, demokraciju, glasati za čovjeka koji će se boriti za dostojanstvo svake osobe. Gospodo, mi smo snaga, snaga od 11% građana koji su osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj i članovi naše obitelji koji će uvijek biti na našoj strani, to je najmanje 30% glasačke mašinerije koja može odlučivati o tome tko će biti predsjednik vlade ili države, a da ne govorim o tome kako možemo imati svoje zastupnike na lokalnoj, područnoj i državnoj razini i na taj način biti nositelji odgovornog gospodarenja društvenim dobrima, a u interesu svih građana bez obzira na njihove psihofizičke sposobnosti. Dovoljno je samo progledati i stvoriti zajedništvo.

Jesmo li spremni promjeniti sebe kako bi nam svima bilo bolje, jesmo li spremni prihvatiti odgovornost i obaveze kako bi pobjedili izazove, jesmo li spremni graditi put pravičnosti i prosperiteta, put solidarnosti i poštenja, iskrenost i vjerodostojnosti, jesmo li spremni davati umjesto uzimati? Imamo li snage glasno reći „Dosta je bilo straha“ vrijeme je za moralne vrijednosti?!

Podijeli članak: