2. srpanj 2012

Samopouzdanje

Ako vjeruješ znači kako si istinski posvećen svojim riječima i mislima, očekuješ kako ćeš svojim djelovanjem ostvariti ono što ti je povjereno. Takvo životno opredjeljenje pruža ti stabilnost, sigurnost, smirenost, mirnoću u odlučivanju. Vjera je ta koja nas uči ispravnosti, navodi nas na put kojim trebamo hodati, omogućuje nam da u sebi probudimo skrivene talente. Ipak postoje oni koji će reći kako oni ne vjeruju. Uzmimo primjer vožnju automobilom i postavimo si jedno banalno pitanje. Vjerujemo li ako smo umjereni i pažljivi u vožnji kako je rizik i opasnost od nezgode manja u odnosu na nekontroliranu i brzu vožnju? Dakle mi smo ti koji biramo brzu ili umjerenu vožnju, a znamo kako će nam brza vožnja donijeti veće uzbuđenje i manju sigurnost, dok će nam umjerena vožnja donijeti veću sigurnost i manje uzbuđenje. U jednom i drugom izboru prisutna je vjera u koju je utkano znanje, znanje za sposobnost izbora. Znanje nam opet otvara vrata želja jer shodno našim željama biramo kako ćemo voziti brzo ili umjereno. Želja nema definiciju iako se može definirati kao "potreba ili stvar koja ti u tom trenutku nije na dohvat ruke". Želje se ostvaruju ili ne ostvaruju sukladno njihovoj realnosti. Često znamo reći da nas samo zdravlje posluži i to je želja, na koju ne možemo utjecati, možemo dati sve od sebe, opet sukladno našem vjerovanju i raditi stvari za koje mislimo da će nam sačuvati zdravlje, ali u konačnici mi nismo ti koji odlučujemo o našem zdravlju. Isto tako često puta želimo stvari koje su prolazne, koje kad ostvarimo ne čine nas sretnim, već služe za skupljanje prašine ili zauzimaju ionako mali i skučeni stambeni prostor.

Najteže je željeti ono što je najlakše, ono što će nam uvijek trebati, najteže je željeti znanje. Željeti uvijek znati više, biti bolji, graditi sebe kao dobrog čovjeka, čovjeka koji vjeruje u svoj rad, svoji izbor, svoj talent, put, to je čovjek koji je nezasitan znanja, istine, hrabrosti, borbe, a sve sa vjerom u bolji i moralniji svijet. Kad niste u mogućnosti željeti ili kad drugi žele umjesto vas, u vama se gubi potreba za vjerovanjem, za znanjem, a što nas dovodi do straha.

Strah od suprodstavljanja, ako netko odlučuje umjesto nas bojimo mu se suprodstaviti, jer eto čovjek želi pomoći, a mi to ne prihvaćamo. Strah od izbora, ako drugi stalno biraju u naše ime bojimo se kako nećemo pravilno izabrati kad dođemo u situaciju da sami biramo. Strah od odgovornosti, bojimo se preuzeti odgovornost jer nemamo povjerenja u sebe, drugi su preuzimali odgovornost u naše ime. Strah nas je obavezao, jer ne posjedujemo niti znanje niti vjeru s kojima ćemo uspješno izvršiti postavljene zadaće ili ostvariti željene želje.

Sve nas ovo dovodi do ključnoga izazova ne dostatka samopouzdanja. Ako želimo biti integrirani i ravnopravni članovi društva potrebno je posjedovati samopouzdanje.

Pitate se, kakve ovo sve veze ima sa osobama s invaliditetom? Upravo su osobe s invaliditetom te koje su najugroženije kad je u pitanju samopouzdanje. U njihovo ime se donose zakonski propisi i to bez njih, drugi odlučuju o njihovom školovanju, o njihovim radnim mjestima, drugi su upućeniji u njihove probleme od njih samih, njih društvo doživljava kao one koji trebaju, a ne kao one koji mogu. To je samo jedan mali dio izazova koji su na putu izgradnje samopouzdanja kod osoba s invaliditetom.

Podijeli članak: