Sve riječi dobrote, plemenitosti, ljubavi, iskrenosti, istine, sve one riječi koje
simboliziraju istinske vrijednosti života slile su se u samo jednu riječ, u najsvetiju riječ
koju su ikada ljudske usne izgovorile - „MAJKA“!.
Koliko puta nas obraduje ona blaga ruka koja nas pomiluje po kosi, koliko puta onaj
poljubac nježnosti u tjeme ulijeva u nas hrabrost i samo nas podsjeća, majka je tu,
nemaš se čega bojat?.
Kada se sjetimo našeg djetinjstva, pitamo li se koliko je trebalo snage, hrabrosti,
muke, odricanja, kako bi nam pružila sve ono što smo imali, sve one male sitne
radosti, kako bi nam oprostila i opravdala sve naše nestašluke, kako bi skrušeno
molila za naše zdravlje, za naše uspjehe?
Majci je sve to rutina i od nas ne očekuje za uzvrat ništa. Sjetimo se samo koliko
puta nas je noću pokrila kako nam ne bi bilo hladno, koliko je noći provela sjedeći uz
naš krevet brišući nam znoj sa čela kada nas je groznica držala? Koliko nas je puta
okupala, kuhala za nas posebnu hranu kad nam je bilo teško? Tko to može, tko može
biti tako osjećajan, tako nježan, tko to može kao MAJKA?! Koliko je bilo noći strahom
ispunjenih u našim odlascima i radosti u našim povratcima, koliko je bilo isplakanih
suza za naše boli, za naše rane, pitam se samo, koliko toga u majčino srce stane?
Kad dođe vrijeme kako bi ispunili svoje poslanje na ovom proputovanju i kad
Svemogući nekima od nas povjeri posebnu zadaću, zadaću u kojoj svjedočimo život
sa velikim ograničenjima, kad svjedočimo potrebu druge osobe u svakom svom
životnom trenutku, kad si postavljamo pitanja „zašto baš ja?“, „zašto baš meni?“,
majka je tu pored nas i spremna svaki teret preuzeti na sebe, kako bi olakšala svome
djetetu. Kako bi mu vratila snagu spremna je na sve, odreći se svega, promijeniti ako
treba i svijet, boreći se za život, za život svog djeteta.
Nažalost, kako vrijeme prolazi sve više i više uviđa svoju nemoć i iako se osjeća
poraženo ne gubi nadu, bori se i vjeruje, tješi se i tuguje. Puno je boli u srcima
takvih majki, majki koje su se odrekle svega. Majki koje nemaju godišnjeg, koje
nemaju slobodnih dana, koje ne kupuju nove haljine, parfema, nemaju vremena
za svakodnevne ćakule, nemaju vremena za prijatelje, ponekad zapuštaju i drugu
djecu kako bi se posvetilo djetetu koje je nemoćno prikovano za krevet. Samo jedan
trenutak bio je dovoljan kako bi se njen život promijenio, nestao, odjednom je postalo
važno samo jedno, njeno nepokretno dijete.
I danas vidim one oči tigrice koja skriva i guta suze, koja me tješi, kako će sve biti u
redu, kako će sve biti kao prije, a čim se zatvore vrata bolničke sobe čujem jecaje i
uzdahe bola. Ne znam što mi je bilo teže trpjeti bol ili gledati njenu patnju. I nikada to
nije prošlo, ni danas kad je i sama osoba sa invaliditetom, samo je važno što će biti
sa njenim Antom kad nje više ne bude.
Takvih majki nažalost ima u Hrvatskoj jako puno i prepuštene su same sebe i svojoj
patnji i brizi i što je najgore nitko za to nemari, nikome za to nije stalo. Nitko nema
odgovor na pitanje „Što će biti sa mojim djetetom kad mene više ne bude?“, nitko
nema riječi utjehe za one majke koje kažu „Samo da mi je doživjet da pet minuta prije
mene umre, kako bi znala da se nije patilo“.
Bože zar ne shvaćamo koliko je teško majci kad želi smrt vlastitom djetetu sam zato
jer je sustav izdao sva njena očekivanja jer sustavu takvi nisu važni, ali imamo li mi
snage, imamo li mi hrabrosti obrisati majci suze, pružiti joj riječi utjehe, ohrabriti je,
pružiti joj nadu, imamo li mi volje samo na jedan trenutak biti MAJKA?!
Na kraju MAJKA će uvijek biti MAJKA i nedostajat će nam ili već nedostaje i iako
od nas ništa ne očekuje, pokušajmo učiniti nešto, pokušajmo samo na pet minuta
dnevno razmišljati i živjeti kao MAJKA.