30. srpanj 2012.

Majka

Sve riječi dobrote, plemenitosti, ljubavi, iskrenosti, istine, sve one riječi koje simboliziraju istinske vrijednosti života slile su se u samo jednu riječ, u najsvetiju riječ koju su ikada ljudske usne izgovorile - „MAJKA“!.

Koliko puta nas obraduje ona blaga ruka koja nas pomiluje po kosi, koliko puta onaj poljubac nježnosti u tjeme ulijeva u nas hrabrost i samo nas podsjeća, majka je tu, nemaš se čega bojat?.

Kada se sjetimo našeg djetinjstva, pitamo li se koliko je trebalo snage, hrabrosti, muke, odricanja, kako bi nam pružila sve ono što smo imali, sve one male sitne radosti, kako bi nam oprostila i opravdala sve naše nestašluke, kako bi skrušeno molila za naše zdravlje, za naše uspjehe?

Majci je sve to rutina i od nas ne očekuje za uzvrat ništa. Sjetimo se samo koliko puta nas je noću pokrila kako nam ne bi bilo hladno, koliko je noći provela sjedeći uz naš krevet brišući nam znoj sa čela kada nas je groznica držala? Koliko nas je puta okupala, kuhala za nas posebnu hranu kad nam je bilo teško? Tko to može, tko može biti tako osjećajan, tako nježan, tko to može kao MAJKA?! Koliko je bilo noći strahom ispunjenih u našim odlascima i radosti u našim povratcima, koliko je bilo isplakanih suza za naše boli, za naše rane, pitam se samo, koliko toga u majčino srce stane?

Kad dođe vrijeme kako bi ispunili svoje poslanje na ovom proputovanju i kad Svemogući nekima od nas povjeri posebnu zadaću, zadaću u kojoj svjedočimo život sa velikim ograničenjima, kad svjedočimo potrebu druge osobe u svakom svom životnom trenutku, kad si postavljamo pitanja „zašto baš ja?“, „zašto baš meni?“, majka je tu pored nas i spremna svaki teret preuzeti na sebe, kako bi olakšala svome djetetu. Kako bi mu vratila snagu spremna je na sve, odreći se svega, promijeniti ako treba i svijet, boreći se za život, za život svog djeteta.

Nažalost, kako vrijeme prolazi sve više i više uviđa svoju nemoć i iako se osjeća poraženo ne gubi nadu, bori se i vjeruje, tješi se i tuguje. Puno je boli u srcima takvih majki, majki koje su se odrekle svega. Majki koje nemaju godišnjeg, koje nemaju slobodnih dana, koje ne kupuju nove haljine, parfema, nemaju vremena za svakodnevne ćakule, nemaju vremena za prijatelje, ponekad zapuštaju i drugu djecu kako bi se posvetilo djetetu koje je nemoćno prikovano za krevet. Samo jedan trenutak bio je dovoljan kako bi se njen život promijenio, nestao, odjednom je postalo važno samo jedno, njeno nepokretno dijete.

I danas vidim one oči tigrice koja skriva i guta suze, koja me tješi, kako će sve biti u redu, kako će sve biti kao prije, a čim se zatvore vrata bolničke sobe čujem jecaje i uzdahe bola. Ne znam što mi je bilo teže trpjeti bol ili gledati njenu patnju. I nikada to nije prošlo, ni danas kad je i sama osoba sa invaliditetom, samo je važno što će biti sa njenim Antom kad nje više ne bude.

Takvih majki nažalost ima u Hrvatskoj jako puno i prepuštene su same sebe i svojoj patnji i brizi i što je najgore nitko za to nemari, nikome za to nije stalo. Nitko nema odgovor na pitanje „Što će biti sa mojim djetetom kad mene više ne bude?“, nitko nema riječi utjehe za one majke koje kažu „Samo da mi je doživjet da pet minuta prije mene umre, kako bi znala da se nije patilo“. Bože zar ne shvaćamo koliko je teško majci kad želi smrt vlastitom djetetu sam zato jer je sustav izdao sva njena očekivanja jer sustavu takvi nisu važni, ali imamo li mi snage, imamo li mi hrabrosti obrisati majci suze, pružiti joj riječi utjehe, ohrabriti je, pružiti joj nadu, imamo li mi volje samo na jedan trenutak biti MAJKA?!

Na kraju MAJKA će uvijek biti MAJKA i nedostajat će nam ili već nedostaje i iako od nas ništa ne očekuje, pokušajmo učiniti nešto, pokušajmo samo na pet minuta dnevno razmišljati i živjeti kao MAJKA.

Podijeli članak: