20. kolovoz 2012.

Pčela nade

U jednom suhom periodu, bez kiše, kad danima vlada suša u kraju u kojem nije više bujalo zelenilo, našao se mali pčelinjak unutra je vladala zabrinutost i tjeskoba. Vani prava suhoća, nigdje biljki i cvijeća, ponestalo hrane i pčele nisu vidjele izlaza. Klonule su bezvoljne i prepustile se vremenu koje prolazi. Jednog dana pčela matica okupi svoje pčelice radilice i upita ih ima li tko hrabar da krene u potragu za cvijećem, kako bi se u pčelinjak vratio život. Radilice su se tužno zgledale, bilo je smiješno ono što je tražila majka matica. Znali su da je čitavo prostranstvo suho, izgoreno od suše. Matica je rekla da mora negdje procvjetati bar jedan cvijet koji bi im vratio nadu u život. Jedna vrijedna pčela radilica vjerujući svojoj matici, ohrabrila se i prijavila na zadatak. Bila je puna volje i želje da izvrši svoje poslanje. Ponesena vjerom u nemoguće, poleti ne osvrćući se na druge. Vani je bila žega, samo suha drača i trnje, nigdje zelenila a kamoli cvijeća. Samo tužno sivilo koje je zamaralo ovu vrijednu pčelicu. Ali ona je imala pred sobom zadatak i cilj, uz to nadu koja ju je nosila. Vjerovala je da će naći cvijet i donijeti pelud u svoj pčelinjak. Letjela je neumorno ponavljajući u sebi da nije sve crno kako izgleda.

„I ja ću pronaći u ovoj suhoći bar jedan cvijet, ispuniti zadatak i vratiti nadu u pčelinjak.“ Čvrsto je vjerovala u ove riječi. U svojoj maloj glavici već je vidjela cvijeće prekrasne boje, a srce je uzbuđeno tuklo.

Neki unutarnji glas joj je govorio da samo ide naprijed. Zujala je okolo, spuštala se sve niže, ali….. nigdje ništa. Nije odustajala. Vodila ju je vizija o pronađenom cvijeću. I kad bi druge pčelice umorne već odustale, ona nošena silnom željom, spusti se još niže, iznad oštrog trnja i drača i gle, sanja li to? Ugleda vedru boju u zamarajućem sivilu. Razmišljala je: „Možda mi se pričinja.“ Polako se spustila na oštri trn i zažmirila. Kada je otvorila oči vidjela je cvijeće. Rijetka rosa koja se spuštala za izlaza sunca skliznula bi niz suho trnje i padala na jedno malo plodno tlo i tako davala život biljci, koja je procvjetala, sakrivena trnjem. Pčelica je sklopila oči da se ne uplaši oštrog trnja i počela se provlačiti privučena mirisom. Bojala se ako otvori oči izgubit će tu prekrasnu sliku. Išla je dalje vođena nečim iznutra. Polako je otvorila oči i ugledala cvijeće ispod svojih nogu. Nježno se spustila na latice jednog cvijeta, duboko udahnula miris i ušla do prašnika, pokupila prah i ponijela na svojim nožicama. Presretna se vinula u visine. Sada je letjela širom otvorenih očiju zadovoljna što je izvršila svoj zadatak. Zujala je i zahvaljivala za ovaj prekrasan cvijet, noseći novu nadu među pčele.vratila se u pčelinjak i donijela pelud na iznenađenje svih. I druge pčele poučene njenim primjerom poletjele su iz pčelinjaka. Zujale su okolo vjerujući da će i one uspjeti. Vratio se život u taj suhi kraj, samo zbog jednog malog cvijeta pronađenog u trnju.

Podijeli članak: