8. studeni 2013.

Dijete u meni

Dok razmišljam o životu i životnim dogodovštinama koje su imale utjecaja na moje shvaćanje i prepoznavanje istinskih, pravih životnih vrijednosti, ne mogu se ne sjetiti mojih čestih odlazaka na brdo Kozjak. U večernjim satima nakon završenog posla umjesto lutanja po kafićima ja sam svoje opuštanje i zabavu tražio na tom brdu iznad prekrasnog Kaštelanskog zaljeva. Svaki moj dolazak bio je poseban ritual, lagana vožnja automobilom do ruba asvaltirane ceste, parkiranje prema zaljevu, nekoliko minuta pripreme i onda sa štakama u ruci izlazim i dolazim do ruba sa kojeg se vidi sva ljepota Splita, Solina, Kaštela i Trogira. To morsko plavetnilo obasjano mjesečinom i obrubljeno sa stotinama tisuća različitih svjetlosnih ukrasa, koji su blještali sa bajkoviti kuća građenih izbrušenim kamenim kristalom, budilo je u meni radost neopisivih razmjera. Znao bih se upitati – „O Bože kako si uspio svu ovu ljepotu okupiti na ovako jedno mjesto, kako si uspio spojiti da je sve tako jednostavno, a u istom trenutku tako veličanstveno?“. I tako sam danima u tom prekrasno okruženju puštao mašti na volju, sve dok jednog dana nisam zavirio ispod površine te ljepote. Tada sam vidio da ispod te ljepote netko nekoga tuče, vidio sam kako se netko drogira, vidio sam kako netko nekoga zlostavlja, kako djeca umiru, vidio sam mnoge koji su bespomoćni prepušteni sami sebi i svojoj obitelji, vidio sam majke koje u suzama pokušavaju pomoći svojoj invalidnoj djeci. Vidio sam svijet koji sve uzima sebi, svijet koji ne prepoznaje čovjeka, a najgore, vidio sam sebe kako se klanjam i divim toj ljepoti, koja je skrivala istinski život, svakodnevni život.

Danas kada gledamo u čovjeka ono što prvo vidimo po tome ga i procjenjujemo. Kad je netko po našem shvaćanju malo drugačiji zaobilazimo ga u debelom luku. Osobe s invaliditetom uvijek ocjenjujemo kao nesposobne, nemoćne da bilo što naprave, kako za sebe, tako i za zajednicu. Djecu koja imaju ponekad napadaje agresije odmah tituliramo kao nekulturne i loše odgojene, a roditelji im obično bivaju počašćeni raznim pridjevima neprimjerenog sadržaja.

Znamo li koliko boli odbačenost, koliko je uvrjedljivo o nekome suditi, a da ga nisi upoznao, koliko je nepristojno izrugivati se onima koji su drugačiji? Znamo li da smo i mi nekome drugačiji, znamo li da i nas netko zaobilazi u debelom luku, znamo li da i mi sutra možemo postati osobe s invaliditetom? Znamo li da ćemo i mi sutra biti stari i odbačeni od zajednice kao višak, kao netko tko više ne može, kao netko tko je nepotreban?

Čovjek je uvijek čovjek onakav kakav je i ima svoje potrebe i želje, ima svoje razloge za biti i ne biti, ima pravo na svoj put, na svoj izbor, na ono malo dijete koje je u njemu. Zato ne dopustimo tom malom naivnom djetetu da ga napusti, da ga ostavi bez onih spontanih razgovara sa strancem, koji mu prenosi sve svoje radosti i tuge, sve svoje istine i laži, koji mu prenosi poruku istine onako kako je dijete i vidi. Taj dječak u nama imati će vremena popričati sa svakim, imati će razumijevanja za svačiju bol i tugu, radovati će se uspjehu drugih nam nepoznatih ljudi. Iako nestašan, strpljivo će pomoći posrnulom strancu, bez iti malo srama upitati će mamu – „Što je barbi?“ – kad vidi neku osobu s invaliditetom. Taj dječak u nama onako naivno pun radoznalosti zaviriti će ispod površine i prepoznati u čovjeku čovjeka.

Ja sam odavno prestao odlaziti na brdo Kozjak, odavno sam prestao diviti se blještavoj ljepoti, ja sam odavno prestao površinski gledati na život. Ja danas poput djeteta pokušavam prepoznati čitavog čovjeka, upoznati njegove mane i vrline, tražiti i razumjeti njegov odnos prema zajednici, pružiti mu utjehu u trenucima samoće i boli, razumjeti ga u njegovom bijesu, radovati se njegovoj pobjedi, ja danas imam vremena zaviriti ispod površine vidjeti sve ono što nas umara, što nas čini drugačijima, što nas izdvaja, ja i danas nastojim biti čovjek u kojem neprestano, prepuno radosti i veselja, živi jedno malo dijete.

Podijeli članak: